|
Nemam neko veliko životno iskustvo. I nisam čovjek od velikih riječi. Iako sam rječita kad se to od mene ne traži, zapravo mi uvijek ponestane riječi u pravom trenutku. I ne znam se uvijek izraziti kako bi htjela, a onda kad to pokušam, ljudi ne shvate što time želim reći. Frustrira me to. Nikako da pronađem način da se izrazim. Zato ni ne čudi što često pričam sama sa sobom. Moja mama kaže da je to zato što je to jedini način da se uistinu poistovjetim s nekim (odnosno sama sa sobom). No to je njezino mišljenje. Ja osobno razlog ne znam. Samo znam da nisam luda. Stvarno, kažem vam! Nisam luda samo zato što pričam sama sa sobom.
Ali možda je problem u meni. Dok sam u mnogim slučajevima ispred svojih vršnjaka, u mnogima toliko zaostajem za njima. Ponekad stojim u mnoštvu i sram me priznati koliko imam godina. Neki tvrde da je stvar u ukusima ali koga to oni zavaravaju?! Ljudi diljem svijeta toliko veličaju velike pisce poput Shakespearea, Kinga i Poea, a ja nailazim samo na riječi prezira za njih. Govorim si da je to zato što mi se ne sviđa njihov stil pisanja, ali u suštini znam da je to zato što u konačnici ne razumijem što žele reći. I onda opet ispadam budala.
Žudim da postanem spisateljica, a ne znam se izraziti. Žudim da postanem književnica, a izrugujem se najvećim piscima njihova doba. Želim pisati, a nemam nimalo inspiracije. Tko je za to kriv? Ja? Ljudi? Bog?
A onda opet, što ako su moje želje samo – želje?! Bi li podnijela takvo razočaranje? Bi li podnijela da mi netko kaže da se prestanem zavaravati i vratim u stvarnost? Jer stvarnost je tako grozna. Uvijek sam više voljela boraviti na krilima mašte.
I kako sve više razmišljam o tome, shvaćam da mi počinje migrena. I da opet ispadam budala.
|
